Afera s prstenom
Pretpostavljam da ste već mogli zaključiti kakva sam ja osoba iz mog prošlog posta (ako ste ga čitali, naravno). Moram vam napomenuti da lijepilo još nisam pronašla. No ovaj put sam, umjesto škara, izgubila prsten. Moji starci su izuzetno štedljivi ljudi. Kod njih nema razbacivanja novca. I kupili oni meni tako jednog lijepog sunčanog dana(dobro, nije bio lijep, lila je kiša ko iz kabla) prsten. I to, mora se priznati poprilično lijep prsten. I to poprilično skup prsten. Ne znam kako još nisu shvatili, s obzirom na to da sam im ja kći, da ja baš i nisam ljubitelj nakita. Pogotovo ne prstenja. Ono, mogu podnijeti naušnice, ali prstenje mene totalno žulja. Ja s tim jednostavno ne mogu izaći na kraj. I narukvice jedva podnosim(imam jednu srebrnu, nosim ju svake prijestupne). Ali prstenje jednostavno nije moj najbolji prijatelj. No, njima za ljubav, nosila sam onaj koji su mi kupili. I nagovorili oni mene tako da ja perem suđe. Pošto ja nikako ne znam prati suđe, suđe je ispalo grozno ali oni se nisu žalili. Jer ipak nisu oni morali prati. I počistila ja tako čitav sudoper (koliko ja to mogu počistiti) i cijelu kuhinju. Svi oni ponosni na mene. Kad, eto ti mene, sljedeći dan se dižem:
-Mama, tata, znate li vi di je moj prsten?
U kući rasulo! Svi poskakali na noge. Traže moj prsten. Zadnji put kad se ja sjećam da sam imala prsten je bilo kad sam prala suđe. Ali, problem je u tome što se ja ne sjećam jesam li ja skinula prsten ili sam ga ostavila na prstu. Ja uopće ne shvaćam zašto su se oni toliko uzbunili. Ja sam sigurna da kad su kupovali prsten da su govorili: »E da baš vidimo koliko će izdržati a da ga ne izgubi», a nisam ja ni bila toliko sentimentalno vezana uz taj prsten koliko uz moje crvene škare(ne znam sad koji je iskren razlog te moje sentimentalne vezanosti uz te škare, ali kad smislim reći ću vam). Tražili smo mi taj prsten taj dan, i dan poslije…I onda… Čuje se dreka moje mlađe sestre.
-Mama, ovo meni izgleda baš ko onaj prsten…
Svi se saletili.
-Koje?-vičemo u glas.
-Ono!-pokaže sestra. Njezin zadatak je bio da iznese smeće. Ali, pošto je ona pomalo nalik na mene, vreća za smeće se totalno raspala.
Svi pogledamo po hrpi smeća. Kad, ono, stvarno moj prsten.
-Ma kako je samo tamo dospio?-pitamo ja sa smiješkom na licu.
Stvarno, kako je tamo dospio? Nisam ga valjda ja bacila? Jesam? Svi se okrenu prema meni. Bijesni. Nisu dvije noći spavali. Gledaju u mene. Ja se polako povlačim prema kući. Sigurno.
-Znate, kad se ja budem udavala mi nećemo imati prstenje. Morat ćemo smisliti nešto drugo.-kažem i potrčim ko luda. Čim sam stigla u svoju sobu sve sam pozatvarala. I prozore i vrata. Sve čvrsto zaključala. Ostat ću neko vrijeme u svojoj sobi. Dok se oni ne ohlade. Pa, ako sam zaključana ne mogu barem izgubiti prsten. Valjda.
p.s. Ne moram ni napominjati da su moji starci već sljedeći dan spremili prsten na sigurno, u kutijicu za nakit. Rekli su da moram biti na udaljenosti najmanje 5 metara daleko od te kutijice. Super, barem ne moram brisati prašinu na polici. Ali nisam se izvukla od pranja suđa. Rekli su mi da moram sad za kaznu, prati suđe cijelo ljeto. Uh!:(
Škare
Proklete škare! Radila sam neki dan svoju «Sportsku bilježnicu», trebale su mi za nju škarice. Jeste li primijetili koliko su škare nepotrebne, a opet veoma važne. Na primjer gomilu stvari možete raditi s nožem ili nekim oštrim predmetom i za to nikako ne trebaju škare, a kad treba izrezati nešto da bude precizno onda ni škare koje su samo jednu malu mrvicu tupe pošaljemo k vragu. Kod mene u obitelji škare su veoma važne, imamo bezbroj škarica za nokte, a opet svi koriste samo dvoje: one sa zaobljenim vrhom ili one s ravnim vrhom. Ostale su «u onoj ladici» i njih nitko nikada ne upotrebljava. Naravno s tim škaricama za nokte ne mogu rezati blesavi papir pa sam morala naći škare za papir. Imala sam jedne crne, koje su bile u mojoj pernici za školu. Odlučila sam uzeti njih. No, nisam znala da su proklete škare tupe. I tako sam stala rezati sliku jednog od najljepših nogometaša na SP (Kaka) kad su snažno zalupila vrata (jer je puhao vjetar). Saskočila sam se, a škare su presjekle ne samo glavu, nego i tijelo. I čak su skrenule na Ronaldovu sliku. Psovala sam sve po spisku. I vjetar, i škare i prokleta vrata. I tupost. Na kraju sam odlučila pronaći svoje crvene škare. Čudno je to kako je moja obitelj brojna, a svi za rezanje papira koristimo samo jedne škare, i to moje crvene koje imam od prvog osnovne. Cijela moja family je baš gledala neku tekmu (ne brinite nije bila Hrvatska-Australija) i tekma je bila stravično napeta, jer nisu imali pojma tko će biti pobjednik. Ja sam ih sve uzbunila. Nitko nije imao pojma gdje su proklete crvene škare. Pretražila sam cijelu svoju sobu, sobu svoje starije i sobu svoje mlađe sestre, sve kutije s knjigama, sve kutije s igračkama, sve moguće ladice u cijeloj kući. I nigdje nije bilo tih glupih crvenih škara. Cijela family je bila živčana, nervozna, psovali su mi sve pop spisku(a na spisku su bile i crvene škare), na kraju su se, htjeli-ne htjeli, morali pridružiti mojoj opsežnoj potrazi nazvanoj «U boj, u boj za crvene(škare, naravno) » Na kraju mi je mama predložila da pogledam na jednom nemogućem mjestu. Nasmijala sam se na to. Kako bi tamo mogle biti? No, ipak sam odlučila pogledati. Ionako nisam imala pojma kamo drugdje da pogledam. I odlučila sam pogledati tamo. I bile su tamo. Nevjerojatno. U ladici mog pisaćeg stola. U svom onom kaosu. Kako su tamo dospjele.? Slika se nije mogla spasiti jer je Kaka ostao bez glave i pola prsa(Šteta!). No pronašla sam drugu sliku. Izrezala sam ju savršeno kako samo moje crvene škare mogu. No, sad je trebalo naći lijepilo. Jeste li primijetili kako uz škare uvijek ide lijepilo. Ono, u školi ti kažu ponesi škare i obvezno lijepilo. Ne moraju ti ni reći da poneseš lijepilo odmah znaš da moraš. Tak osu povezani. Kao kad ti kažu drvo, a ti odmah pomisliš na list. Nije li tako? No, to sad i nije bitno. Mog lijepila nema!!!! Gdje sam ga dovraga stavila? Pretražila sam cijeli stol (uključujući i ladicu), no nigdje nije bilo mog lijepila. Tko ima pravo dirati moje lijepilo? Krenula je opsežna potraga. Cijela kuća je bila na nogama. Psovali su mi sve po spisku (uključujući crvene škare i lijepilo). Prvo zato jer su propustili gol(zbog mojih crvenih škara i to spektakularan gol), a sad će opet propustiti nešto. No, što ja mogu? Nisam im ja kriva. Zašto nisu bolje pazili na moje stvari kad znaju da ja na njih ne pazim? Gdje je moje lijepilo??????
25.06.2006. u 22:06 | 3 Komentara | Print | # | ^Big Beng ili prljavština pod noktom diva?
Jednom sam čula za teoriju da je cijeli svijet samo prljavština, crnilo, pod noktom jednog diva. Navela me na razmišljanje. Probajte zamisliti ovaj naš svijet. Probajte zamisliti sve mogućnosti koje on nosi, sve ljepote koje su u njemu, ali i sve nedaće, probleme i ratove što ih nosi. Probajte zamisliti cijeli svijet kao jedno veliko srce, ne kao kuglu, nego kao jedno srce ispunjeno ljubavlju, ljepotom, mirom, ali i bijesom, tugom, gladi i mržnjom. Mislite li da bi stalo to sve pod nokat jednog diva? Nisam baš sigurna. A zamislite sad cijeli svemir kao jednu ogromnu tajnu. Jer tajne su obično slatke, ali pune problema i tuge. Tajne sadrže svoje priče, svoje svjetove. Baš kao i svemir. Bi li to stalo pod nokat jednog diva? Što bi onda sve te ljepote, ali i nedaće trebale biti? Što bi onda ljudi, životinje, biljke trebale biti? Nečistoće, bakterije u tom crnom pod noktom jednog diva? Rekli su da je svijet nastao Big Bengom. Velikim Praskom. Kad smo to učili na satu biologije upitala sam nastavnicu što je bilo prije Velikog Praska. Nije mi znala odgovoriti. Kog god bih pitala nije mi znao odgovoriti. Tražila sam mnoge literature u kojima bih možda mogla pronaći nešto o tome, ali sve je bilo uzaludno. Svemir je nastao prije 5 milijuna godina Velikim Praskom, pisalo je u svakoj knjizi. Ali što je bilo prije toga? Kako je moglo doći do Velikog Praska? Gdje se odvijao Veliki Prasak? U svemiru? Kako ako je svemir nastao Velikim Praskom? Nikada nisam doznala istinu. Ako je ikada igdje doznate napišite mi. Zbilja bih željela znati. I još nešto… Što je to bilo u Velikom Prasku? Kako je došlo do njega? Zar su se neke čestice spojile pa je do toga došlo? I ako jesu iskreno me zanima koje su to bile? Koje čestice mogu uzrokovati stvaranje ovakvog veličanstvenog svijeta? Da nije to možda bio kamen? I ako jest željela bih znati koje je on veličine bio? Probala sam zamisliti sudar dva kamena s gomilom različitih molekula, kiselina i ostalih kemijskih gluposti ali sama sebi ne mogu predočiti tu pojavu. Je li to onda bila eksplozija? Ne mogu ju zamisliti. Inače sve uspijem zamislit, no ovo je teško. Je li svemir onda uopće nastao Big Bengom? Pitam se. Može li nešto ovako veličanstveno kao što je Sunce, kao što je trava, zvijezda, mjesec, kao što je cvijet kao što je voćka poslije kiše, kao što je duga nastati sudarom dva kamena? Ili nekih kemijskih spojeva? Nije li to sve pomalo veličanstveno za spoj dva kamena? I to me nekako vraća bogu. Nije li možda on ipak stvorio svijet bez Big Benga, a Big Beng je samo činjenica kojom znanstvenici pokušavaju dokazati stvaranjem ovog prekrasnog planeta i cijelog svemira uopće. Ali ako nije, što smo mi onda? I nismo li mi možda onda ipak samo prljavština, crnilo, pod noktom jednog diva?
18.06.2006. u 20:50 | 0 Komentara | Print | # | ^pOzDrAv
Ne znam jeste li se ikada zapitali kako je uopće moguće živjeti. Ja jesam. Ne znam jeste li se iksda zapitali kakav je smisao života, vrijedi li živjeti, postoji li bog, koliki je svemir, gdje smo mi uopće i što ćemo biti i dobiti na kraju svijeta. Ne znam jeste li se ikada zapitali kakav je smisao upitnika. Ja jesam. I uvijek na kraju dana sve što mi ostane je jedan veliki upitnik. Koliko će ih još biti?
